Izgubljeni
U vrtlogu obaveza, poslova, neizvjesnosti, isčekivanja, želja, ambicija zaboravim stati u trenutku i barem na kratko vrijeme zaoustaviti taj usisivač energije i možda zapravo pronaći taj momenat gdje ćeš napuniti baterije. Muzika nekad dobro dođe da bude taj okidač pa da izazove trenutak te sjete i nekog ushićenja.
Pa kad sam kod muzike - Moby je jedan od muzičara kojeg sam otkrio u srednjoj školi i to sasvim slučajno. Nisam siguran da li je radio kompletnu muziku za filmove o Jasonu Bourneu, ali njegova pjesma "Extreme Ways" je bila glavni sountrack. Nakon toga sam istraživao tu muziku koja je na rubu neke melanholije, ali je zapravo na mene imala zapravo potpuno suprotan efekat. I tako i danas, kad god i bilo šta da čujem nekako me "probudi", ali i vrati 10-ak godina u nazad.
I evo danas nekako dođoh do njegove muzike pa mi nekako uljepša i ovu radnu subotu. Kako ulazim u zrelije godine tako primjećujem da je filter muzike sve jači. Iako sam prošao kroz brojna pijanstva, derneke i šta sve ne uz narodnu muziku, koju sam nekako "usvojio", zapravo primjećujem da sve manje uživam u toj muzici iako se radi najboljem izboru što ta muzika može da ponudi. Nisu rijetki momenti da navečer vrtim youtube i puštam po svom izboru i potpuno uživam.
Što se tiče ove situacije u Bosni - svako ko želi da vidi i prizna vidi da je ovaj narod i država izgubljena. Više me ne može iznenaditi ništa jer u ovoj zemlji, u kojoj se sigurno preko 95% ljudi izjašnjavaju kao vjernici, vlada nemoral, krađa i nepravda. Svaka borba je uzaludna jer nove generaciju su gore, ubijene u pojam i jednako zatrovane mržnjom, ali i sa ugrađenim pretpostavkama koje će voditi daljoj eroziji svega dobrog, a jačati ovo loše. Kriza sa pandemijom je učinila vidljivim naš jad, našu bijedu, neznanje i nemoral. Pokazala je da ova zemlja mnogo više liči na feudalnu državu nego na modernu demokratiju jer povlaštena kasta je iznad zakona.
U skladu s tim, postaje moralna obaveza se skolniti i otići jer kako onda da vaspitamo našu djecu? Roditelji su već u izboru da li da vaspitaju djecu da budu poštena ili "snalažljiva"? Ukoliko ću biti građanin drugog reda, neka to budem u koliko-toliko normalnom okruženju za život mene i moje djece. Žrtva je ogromna i za mene i djecu, ali društvena erozija neće stati. Svaki društveni segment je zagađen - znate li kako je učitelj vašeg djeteta dobio posao? Vaš doktor? Medicinar koji radi u hitnoj? Osoblje javnih ustanova koji bi trebali raditi na razvoju ovog društva? Došlo je vrijeme da platimo cijenu korupcije i "šta ima veze" pristupa svemu. Ima veze ako ste pristali da platite radno mjesto, ima veze ako ste pristali da morate da platite da biste bili unapređeni u javnom preduzeću. Dugo smo išli linijom manjeg otpora bez hrabrosti da napravimo teške, ali ispravne odluke.
Bez obzira na ovaj crnjak, ipak vjerujem da 100 izkoordiniranih ljudi na pravim pozicijama mogu napraviti potpuni zaokret ali kontekst odnosno društveni sistem koji je ispostavljen to nikada neće dozvoliti. Stanje je loše, ali to nije problem, umrla je nada.
Situacija sa koronom je jedan sjajan primjer da vidimo gdje zapravo pripadamo. Dok druge zemlje pokušavaju doći do vakcina ili makar simbolički dati do znanja svojim stanovnicima da je vakcinacija počela, mi se uzdamo mehanizam namijenjen siromašnim zemljama koji će nam obezbijediti vakcinu za 20% populacije. Na BiH ostaje da riješi ostatak. Da se razumijemo, apsolutno je razumljivo koliko je ovo velik zadatak i za razvijene zemlje, međutim "pusti da se dešava" pristup ne ulijeva ni malo povjerenja među stanovnike da ćemo biti zaštićeni u skorije vrijeme. Zaista bih volio da me iznenade, ali ubijeđen sam da vakcinacija neće biti završena ni do ljeta 2022. godine.
Ovom kratkom rečenicom vidim cijelo naše društvo. Jesmo li zaista pokvareni u srži? Jesmo li odustali od ove zemlje? Ma zajebi državu, gdje je nestala ljudskog i poštenje i je li ono ikada ovdje bilo ili smo se (su nas) zavaravali cijelo vrijeme? Je li zaista nemoguće pokrenuti stvari naprijed u ovoj zemlji? Što smo šupci? Sve su to neke stvari o kojima će biti riječi u ovom blogu.
Ova zemlja je tako lijepa, a ima nesreću da smo mi stoka nepismena što ne bi bio problem da mi želimo da se opismenimo. Džaba, draže nam je da ostanemo takvi nego da se mijenjamo. Kad bi to mogao neko umjesto nas…
Jesmo li samo mi ovakvi ili se to najviše kod nas vidi? Nadam se da ću vam uskoro pisat iz neke normalne zemlje pa dati iskustva i poređenja.
Dobrodošli na moj blog!
